Nakon velikih pobeda srpskih ustanika od 1804. do 1807. i relativno mirne 1808. godine, usledio je period koji će biti prekretnica Srpske revolucije. Boj na Čegru je jedna od najvažnijih bitaka koju je vodio srpski narod, ne samo u Prvom srpskom ustanku, nego u svojoj istoriji.

U proleće 1809. Srbi kreću sa četiri vojske protiv Turaka. Najznačajniji pravac napada je bio prema Raškoj i Crnoj Gori kojim je komandovao lično Karađorđe. Na istok, prema Vidinu bio je Milenko Stojković, a na zapadu, prema Drini, Sima Marković.

Najvećih problema je bilo u vojsci koja je išla prema Nišu. Umesto da za komandanta postavi prekaljenog ratnika, Petra Dobrnjca, Karađorđe je imao više poverenja u politički podobnog Miloja Petrovića. Tu je odmah došlo do sukoba jer Dobrnjac nije prihvatao da mu komanduje vojnički neuki Miloje. Otvorena netrpeljivost se proširila i na niže starešine, koji su se podelili u dva tabora.

Goran Gorski: Boj na Čegru

Turci su iskoristili srpsku neslogu i 31. maja 1809. godine napali istureni šanac na brdu Čegar kod Niša, kojim je komandovao resavski vojvoda Stevan Sinđelić, čovek odan Dobrnjcu.
Vojvoda Stevan Sinđelić i njegovih 3000 ustanika dugo su junački odolevali napadima višestruko brojnijih Turaka. Za razliku od Srba, iako brojniji, Turci su stalno dobijali nova pojačanja, tako da su, uz velike gubitke, ipak prodrli u čegarski šanac.
Sinđelić videvši da je ostao sam i da neće moći još dugo da odoleva neprijatelju, te da nikako ne želi da bude živ uhvaćen, uradio je nešto neverovatno – ispalio je kuršum u punu barutanu i digao u vazduh sve koji su se u tom trenutku zatekli u šancu( poginulo oko 6000 Turaka).

Boj na Čegru se tu završio, ali je cena pobede koju su Turci platili bila previsoka. Naime na svakog poginulog srpskog vojnika poginula su čak četiri turska osvajača.

Autor: srpskaistorija.rs

Вордпрес › Грешка

Постоји критична грешка на вашем веб месту.

Сазнајте више о отклањању грешака Вордпресу.