Vera Nikolić, jedna od najboljih jugoslovenskih i srpskih atletičarki svih vremena, preminula je u Beogradu u 72. godini.

Drama za Veru Nikolić počela je 21. januara ove godine kada je u Kruševcu doživela moždani udar. Pukla joj je aneurizma i prebačena je u Beograd, gde je operisana na Neurohiruruškoj klinici u Beogradu. Šest meseci je bila u indikuvanoj komi i nažalost nije uspela da se oporavi.

Rođena je 23. septembra 1948, u selu Grabovica kod Despotovca na svet je došla Vera Nikolić, najbolja atletičarka nekadašnje Jugoslavije i, uz Ivanu Španović, prvo ime srpske ’kraljice sportova’ u njenoj dosadašnjoj istoriji.

Devojka koja se proslavila trčeći 800 metara bila je prva jugoslovenska atletičarka koja se okitila titulom evropske šampionke i epitetom svetske rekorderke. Na tron namenjen najboljim srednjeprugašicama Starog kontinenta popela sa samo 17 godina, u Budimpešti 1966, da bi zbirku medalja sa kontinentalnih šampionata upotpunila bronzom iz Atine (1969.) i još jednim zlatnim odličjem, uzetim 1971. po okončanju finalne trke na prvenstvu u Helsinkiju.

Naša zlatna Vera, kako su je u vreme njenih sjajnih uspeha nazivali jugoslavenski novinari, verovatno je najblistaviji trenutak u karijeri doživela 20. jula 1968. na londonskom “Kristal  palasu” kada je, pobedivši nadu britanske atletike Lilijan Bord, istrčala novi svetski rekord na 800 metara u vremenu 2:00.5 minuta. Taj rekord je držala 1.084 dana do mitinga u Štutgartu 1971. godine, na kojem ju je nadmašila rivalka iz SR Nemačke Hildegard Falk.

Nekadašnje atletsko čudo iz Ćuprije koje je drugi deo takmičarskog radnog veka provelo u dresu zagrebačkog Dinama, u kvalifikacionoj trci na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. godine je spustilo svoj lični rekord ispod dva minuta (1:59.5). U finalu je Nikolićeva ostvarila vreme od 2:00.00, što joj je, međutim, bilo dovoljno samo za peto mesto na ovom nadmetanju. Taj njen poslednji rekord iz Minhena i danas je vredniji od najboljih ostvarenja njenih naslednica iz Srbije na 800 metara, a ta činjenica govori ne samo o vrhunskim kvalitetima dvostruke prvakinje našeg kontinenta, već i o skromim dometima srednjeprugašica koje su se nakon Verinog penzionisanja takmičile u ovoj disciplini.

Nije, naravno, put kojim je trčala devojka, koja je 1966. godine bila proglašena za sportistkinju Jugoslavije, bio posut isključivo ružama. Samo tri meseca nakon obaranja svetskog rekorda u Lodonu, Vera Nikolić je otputovala na Olimpijske igre u Meksiko sa imperativom da svoju dominaciju na stazi na 800 metara potvrdi osvajanjem olimpijskog zlata. Ne samo da je sportska Jugoslavija očekivala od svoje Vere da se popne na najvišu stepencu pobedničkog postolja, nego su i gotovo svi svetski atletski stručnjaci bili uvereni da će prva favoritkinja u zemlji Asteka postaviti novi planetarni rekord i uzeti najsjajnije odličje.

Umesto očekivanog trijumfa usledio je neočekivani šok. Ne mogavši da izdrži veliki psihološki pritisak 20-godišnja atletičarka iz Srbije je, baciviši na stazu sat koji je prethodno dobila kao poklon od roditelja, odustala u polufinalnoj trci nakon samo 300 pretrčanih metara. Bilo je to veliko razočaranje, kako za nju, tako i za veći deo jugoslovenske javnosti koji je “razapeo na stub srama” svoju dotadašnju heroinu. Uspela je da se oporavi, i nakon razlaza za prvim trenerom Aleksandrom Petrovićem, započne novo razdoblje atletskog života u zagrebačkom Dinamu gde je brigu o njenoj daljoj karijeri vodio iskusni stručnjak Leo Lang.

Iako više nije obarala i ugrožavala svetski rekord, Nikolićeva je i u ovom drugom delu atletske karijere ostala u krugu najboljih atletičarki na 800 metara naše planete, što potvrđuju i medalje donete sa evropskih šampionata iz Atine i Helsinkija. Bilo je to, nažalost, vreme u kojem još nisu organizovana Svetska prvenstva (prvo je održano 1983. godine), pa je poslednju priliku da se na nekom planetarnom takmičenju rehabilituje za debakl iz Meksika dobila na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. Mada je istrčala jednu od najbržih trka u karijeri ni u drugom pokušaju nije uzela olimpijsku medalju.

Bio je to njen poslednji nastup na nekom velikom takmičenju. Pošto zbog slabije forme nije ispunila normu za učešće na Evropskom prvenstvu čiji je domaćin 1974. godine bio Rim, tadašnji selektor Krešo Račić je odbio da dvostruku prvakinju Starog kontinenta uvrsti na spisak putnika za ’večni grad’. Ogorčena Vera je nakon toga odlučila da kaže zbogom atletici i započne život van staze.

Narednih 17 godina provela je u glavnom gradu Hrvatske sa supugom Pajom Ćasićem i decom, da bi je 1991. raspad dotadašnje države primorao da ponovo promeni sredinu. Nakon što je dobila otkaz u Skupštini opštine Dubrava (gde je do tada bila zaposlena), otišla je privremeno kod roditelja u Ćupriju odakle ju je put odveo u Kruševac gde je pronašla novi porodični dom. U nekadašnjoj prestonici kneza Lazara je sve do odlaska u penziju 2007. radila kao atletski trener, a jedno vreme je bila i funkcioner u Sportskom savezu Srbije.

Buduća najbolja atletičarka SFRJ je odrasla u siromašnoj patrijahalnoj porodici koja se u njenom ranom detinjstvu preselila iz Grabovica u Ćupriju. Vera se od malih nogu posvetila sportskim aktivnostima pri čemu je, po vlastitom priznanju, od trčanja više volela plivanje i skokove uuvis. Ipak, pobede na školskim krosovima doveli su je na skener atletskog trenera i njenog školskog nastavnika geografije Ace Petrovića koji joj je predložio da počne da se aktivno bavi ovim sportom. Ubeđivanje je išlo teško, pošto su njeni roditelji bili zabrinuti zbog činjenice da je Vera mnogo mršava, a nije im se ni dopadalo da se njihova ćerka kao atletičarka “skida u kratke pantalonice”.

I nestašna talentovana devojčica iz Ćuprije se dugo nećkala da li da prihvati ponudu. Na kraju je ipak popustila pred pritiscima upornog profesora Ace, mada je još dugo imalo problema sa ljutitim tatom Milanom od koga je morala skrivati da trči po atletskoj stazi.

Profesor Petrović je počeo da me progoni po Ćupriji. Morala sam se skrivati od njega. Bio je strašno uporan i na kraju sam morala popustiti jer mi je bio profesor u školi. Zahtevao je da mnogo treniram i bio veoma strog. Ja nisam volela da mnogo treniram, a morala sam”, govorila je svojevremeno Vera.

Nesuđena skakačica uvis koju je Petrović jedva ubedio da sa visinom od 168 centimentara nema perspektivu u ovoj disciplini, na početku je u atletskom klubu Morava trenirala 400 metara, da bi je njen profesor kasnije prekomandovao na dvostruko dužu stazu. Prvi značajan rezultat je ostvarila na prvenstvu Srbije u Beogradu kada je kao 15-godišnja klinka u trci na 400 metara pobedila tadašnju državnu rekorderku u ovoj disciplini Nadu Simić. Želela je da nakon ovog uspeha nastupi u Ljubljani na prvenstvu Jugoslavije u krosu, međutim, zabrinuti roditelji nisu hteli da joj dozvole da ode na tako dugo putovanje.

Ipak je, od njih dobila zeleno svetlo da u proleće 1965. otputuje kao reprezentativka Jugoslavije na Balkanijadu u Atini. Ovo takmičenje u glavnom gradu Grčke bilo je prvin Verin boravak u inostranstvu, a profesor Aca je insistirao da 16-godišnja atletičarka iz Ćuprije nastupi, umesto Mirke Petrović, u trci na 800 metara. Nikolićeva je u euforičnom stanju izašla na stazu i od starta, pevajući sve vreme trke pesmu: “Linda, Linda, ti lepa ciganko”, sigurno išla prema cilju. Postala je senzacionalna šampionka Balkana i dobila veliki zaslauženi aplauz od gledalaca na stadionu u prestonici Grčke.

Iako je bila prvakinja Balkana malo je nedostajalo da, zbog protivljenja oca, ne učestvuje na osmom Evropskom prvenstvu koje je od 30. avgusta do 4. septembra 1966. održano u Budimpešti. Tata Milan je zabranu ukinuo tek nakon ubeđivanja predsednika AK Morave, pa je 17-godišnja gimnazijalka iz Ćuprije na takmičenje u glavni grad Mađarske otputovala sa pocepanom trenerkom kao amajlijom. Lako je prebrodila kvalifikacije i tako stekla pravo da nastupi u finalnoj trci koja je, zbog namere organizatora da kao novu šampionku gledaoci na NEP stadionu pozdrave prvu favoritkinju Mađaricu Žužu Sabo, održana poslednjeg dana prvenstva.

Sabo je u hotelu u kome su bile smeštene učesnice šampionata bežala od susreta sa mladom jugoslovenskom atletičarkom što je Nikolićevu, kako je kasnije saopštila, učvrstilo u optimističkom uverenju da će prva proći kroz cilj. Vera je hrabro započela nadmetanje u kojem, kako ju je pre starta uveravao trener Petrović, nije imala šta da izgubi. Njene protivnice su bile spremne da drže Verin ritam prvih 600 metara, ali kada je reprezentativka SFRJ 150 metara pre cilja još jednom povukla trku nijedna od njih nije imala adekvatan odgovor na ovaj izazov.

Znala sam da sve atletičarke 150 metara pred ciljem popuste i čekaju sprint na poslednjih 100 metara. Na poslednjih 150 metara niko neće povući trku. Poslednjih pet metara trke bilo je prilično teško… Moj kvalitet, koji kažu niko drugi nema, jeste da mogu strašno brzo da promenim ritam trke. Naglo ’ukopčam’, a drugi to teško rade”, objašnjavala je tada nova šampionka Starog kontinenta (u vremenu 2:02.08) taktiku koja joj je donela trijumf na NEP stadionu.

Srpski atletski savez

Po povratku u zemlju predstavnici opštine Ćuprija su joj organizovali svečani doček. Od Beograda su mladu prvakinju Evrope u luksuznom Mercedesu odvezli u njen grad gde ju je, uz skandiranje, oduševljeno dočekalo oko 15.000 ljudi, dok je ulica u kojoj je stanovala bila asfaltirana i posuta cvećem. Od države je kao nagradu i podstrek za dalje uspehe dobila pristojnu stipendiju, pa je u novembru 1966. u jednom intervju najavila da će ostvariti dva cilja – položiti maturu i oboriti svetski rekord na 800 metara!

Oba obećanja je ispunila. Najpe je, naravno, završila školovanje u gimnaziji, posle čega se posvetila realizaciji drugog zadatka. Zimske pripreme početkom 1968. sprovela je u švajcarskom Zankt Moricu gde je napunila akumulatore za velike izazove koje su je očekivali u predstojećoj olimpijskoj godini. Na Otvoreno prvenstvo Engleske, koje je 5. juna održano na londonskom “Kristal palasu” je stigla sa najboljim rezultatom sezone, ali su britanski mediji svesno ignorisali aktuelnu šampionku Evrope i u u prvi plan, kao glavnu favoritkinju za pobedu u trci na 800 metara, stavljali svoju miljenicu Lilijan Bord.

Veru je takav tretman dodatno motivisao da pobedi rivalku sa Ostrva. Odlučila je da, bez suvišnog taktiziranja, nametne jak ritam od starta trke kako bi pitanje pobednika rešila pre finiša u kome je Britanka bila najjača. Ipak, prvi krug su Nikolićeva i ostale takmičarke u vodećeoj grupi prešle za nešto više od jednog minuta, što nije bio dovoljno brzo. 19-godišnja šampionka iz Ćuprije je tada ubrzala i krenula na sve ili ništa, a nakon što je pretrčala 600 metara njen trener Aco Petrović joj je doviknuo “da nastavi da trči u istom ritmu jer ima svetski rekord.” Kada je Jugoslovenka prva prošla kroz cilj, stadionom – koji je dotle zdušno bodrio Bordovu – prolomio seoduševljeni aplauz, pošto su gledaoci znali da je postignut novi svetski rekord – 2:00.5.

Nikolićeva je saznavši da je pri nepovoljnim vremenskim uslovima (tog dana je u Londonu duvao jak vetar) upravo nadmašila dotadašnju svetsku rekorderku Australijanku Džudi Polok – koja je prethodne 1967. godine na Svetskim atletskim igrama u Helsinkiju dva kruga pretrčala za dva minuta i jednu sekundu – legla na travu londonskog stadiona ne krijući sreću zbog ostvarenja sna i ispunjenja prethodno datog obećanja. Sa nepunih 20 godina života mogla se pohvaliti time da je prva jugoslovenska atletičarka sa titulom evropske šampionke i ne manje laskavim epitetom prve svetske rekorderke iz ove balkanske države.

Britanska štampa je potpuno promenila ton i počela da hvali novu svetsku rekorderku, pa je tako londonski “Dejli Telegraf” pisao da je “pobednica jugoslovenska devojka očiju boje lešnika, koja je pokazala kako je sve lako, plešući u oduševljenju na stazi dva minuta posle svoje epske trke”. Vera je želela da što pre popravi svoj sveži rekord, tačnije istrči 800 metara brže od dva minuta, pa je iz Londona poslala novo optimističko obećanje:

Srećna sam zbog uspeha, ali istovremeno shvatam da je to sada jedna velika obaveza. Ipak, čini mi se da je ovo što se juče dogodilo tek pravi početak. Želim da probijem barijeru od dva minuta na stazi od 800 metara. Kada će se to dogoditi? Možda u septembru na Balkanijadi, možda na Olimpijskim igrama u Meksiku, to je teško reći”.

Nažalost, nikad više nije istrčala 800 metara u vremenu novog svetskog rekorda niti postala prva jugoslovenska atletičarka koja je stajala na najvišoj stepenici olimpijskog pobedničkog postolja. Iako se mnogima činilo da će šampionki iz Ćuprije biti lako da u glavnom gradu Meksika trijumfom u olimpijskom finalu potvrdi svoju neospornu superiornost, i u ovom slučaju se pokazalo da je najteže ostvariti već unapred upisane pobede. Neiskusna Vera nije uspela da odoli pritisku imperativa pobede, savladao ju je, kako je mnogo godina kasnije javno priznala, “neosnovani strah da će u domovini biti linčovana ukoliko osvoji samo drugo mesto”.

A koliko se na njen trijumf u trci na 800 metara gledalo kao na nešto očekivano i normalno pokazuje i to da je zvanični meksički spisker prilikom predstavljanja naših olimpijaca na otvaranju Igara saopštio publici “kako će za sedam dana biti u prilici da sluša jugoslovensku himnu kada Vera Nikolić ostvari pobedu”. Umesto da na najvišoj stepenici pobedničkog postolja uživa u taktovima himne “Hej Sloveni”, Vera se – baš kao i Nenad Stekić nakon neuspeha na Igrama u Montrealu 1976. godine – suočila sa nekritičkim napadima dela javnosti koji je doskorašnju jugoslovensku junakinju valjao po medijskom blatu. Zamerano joj je “što je silne pare potrošila na pripremama u Zankt Moricu”, a lansirane su i neistinite  priče “da je u travu bacila prsten dobijen od verenika”, kao i da je “odustala od trke zbog toga što je bila trudna”. U tim za nju izuzetno teškim trenucima Nikolićevoj je mnogo značila podrška koju joj je na prijemu priređenom za jugoslovenske olimpijce pružio predsednik SFRJ Josip Broz Tito.

Vera, glavu gore, svi su više krivi od tebe za ono što se dogodilo u Meksiku. Želim da u tvoju čast slušam jugoslovensku himnu“, bile su reči ohrabrenja koje je “najveći sin naših naroda i narodnosti” uputio potištenoj svetskoj rekorderki.

Titova želja se ispunila tri godine kasnije na Evropskom prvenstvu u Helsinkiju, ali prethodno Verin povratak na međunarodni vrh nije bio nimalo lak. Pošto je između nje i Ace Petrovića nestalo dosadašnjeg međusobnog poverenja, započela je saradnju sa zagrebačkim stručnjakom Leom Langom koji joj je sredio da kao novo vrhunsko pojačanje Dinama u glavnom gradu Hrvatske dobije stan. Već na startu priprema sa Langom doživela je šok. Tada 50-godišnji trener pobedio je dokorašnju “ljubimicu nacije” u trci na pet kilometara, pokazavši joj koliko mora još da radi ukoliko želi da se vrati na nekadašnje staze uspeha.

Ipak, Nikolićeva se u septembru 1969. godine na Šampionatu Starog kontinenta održanom u Atini ponovo našla na pobedničkom postolju. Istina je da, za razliku od prethodnog šampionata u Budimpešti, ovoga puta nije stajala na najvišoj stepenci, ali je za nju, nakon svega što je doživela u Meksiku i nakon povratka sa Olimpijskih igara, dobijena bronzana medalja imala zlatni sjaj.

Naredne godine je postizala dobre rezultate i pripremala se za nastup na svom trećem šampionatu kontinenta čiji je domaćin u avgustu 1971. bio Helsinki. Neposredno pre starta nadmetanja u glavnom gradu Finske, Nemica Hildegard Falk je na mitingu u Štutgartu (vremenom 1:58.5) poslala Veru među bivše svetske rekorderke. Falkova je, naravno, u Helsinki stigla kao glavni favorit za zlatnu medalju, ali je na startu finalne trke imala peh da se sudari s Istočnom Nemicom Hofmajster, nakon čega su obe kandidatkinje za evropski tron pre vremena okončale nadmetanje. Njihovo odustajanje je iskoristila Vera Nikolić i u vremenu novog jugoslovenskog rekorda i drugog svetskog rezultata svih vremena (2:00.0) prva prošla kroz cilj kao nova evropska šampionka.

Tokom trke sam videla gužvu, kao i da je neko pao, međutim nisam znala o kome je reč. Žao mi je što su dve velike rivalke tako ispale iz trke za zlatnu medalju ali moja pobeda je čista”, prokomentarisala je ishod finala u Helsinkiju.

Neočekivanim trijumfom u gradu u kojem su 19 godina ranije održane Olimpijske igre Vera je stekla epitet dvostuke evropske šampionke. Nije, međutim, tada mogla da zna da je u finskoj prestonici stavljena tačka na njeno penjanje na pobedničko postolje na najvećim atletskim takmičenjima. Htela je da se na Igrama u Minhenu 1972. godine rehabilituje za debakl iz Meksika i kolekciju evropskih odličja upotpuni olimpijskom medaljom.

U glavni grad Bavarske stigla je maksimalno spremna, a obaranje državnog rekorda u kvalifikacionim nadmetanjima podgrejao joj je optimizam da može stići do željenog cilja. Izuzetno brzu finalnu trku okončala je, međutim, tek kao peta, pa je tako morala da  sa tribina posmatra kako se njena velika rivalka Hildegard Falk penje na najvišu stepenicu pobedničkog postolja. Kasnije je krivicu za još jedan izostanak olimpijske medalje pronašla u pogrešno izabranoj taktici, tačnije činjenici da Rumunka Silan nije ispoštovala prethodni dogovor da njih dve zajedno timski vode trku.

Posle Igara u Minhenu karijera zlatne Vere krenula je silaznim putem. Iako nije ispunila potrebnu normu za nastup na Šampionatu Starog kontinenta u Rimu verovala je da će je selektor Račić, zbog ranijih zasluga, ipak staviti na spisak jugoslovenskih učesnika prvenstva koje se leta 1974. održavalo u glavnom gradu Italije. Kada se to nije dogodilo, ova – po mnogim mišljenjima tvrdoglava, pa i hirovita šampionka – rešila je da se u 26 godini života oprosti od aktivnog bavljenja sportom tokom kojeg je na svojoj koži osetila šta znači biti među zvezdama, ali i u trnju.

Često sam nemilosrdna, surova jednako prema sebi koliko i prema drugima. Dok sam trenirala, ubijala sam samu sebe, nije postojalo to što nisam mogla da uradim na treningu ili u trci. Sad znam, da nisam bila takva, ne bih trčala svetski rekord i ne bih u atletici napravila to što sam napravila. Surova sam bila i prema svojoj deci, prema ljudima oko sebe. Surova i zahtevna. Možda me je to i održalo. Da kroz život nisam sledila misao i surovost koju sam u sebi nosila kao takmičar, mnoge nevolje koje su me snašle u životu verovatno ne bih na pravi način iznela. Uvek sam davala sve od sebe, a to sam tražila i od drugih” – govorila je velika Vera.

Slava joj i hvala za sve.

Вордпрес › Грешка

Постоји критична грешка на вашем веб месту.

Сазнајте више о отклањању грешака Вордпресу.