Sa 15 godina Slobodan Brkić hakovao je sajt Telekoma kako bi besplatno pričao sa Japancima i učio japanski jezik. Kada ne programira, svira klavir i komponuje za taj instrument. Pevajući duhovnu muziku, zajedno sa sestrama, imao je preko 20 nastupa širom Amerike. Studira međunarodne odnose na Fakultetu političkih nauka.

Teško da je iko mogao da mu predvidi ovakvu budućnost, budući da je Slobodan Brkić kao beba ostao bez vida.

Slobodanova porodica je rodom iz sela Glušci u Mačvi. Otac Dragiša i majka Zorica imaju četvoro dece: kćerke Veru i Nadu, i sinove Slobodana i Miodraga. Kćerke i sin Slobodan su trojke. Posle porođaja, bebe su izvesno vreme bile u inkubatoru usled čega su Nada i Slobodan oslepeli. Pokušaj da im se operacijom povrati vid pokušalo se kada su imali 17 meseci, operacijom u Bostonu, kasnije u Los Anđelesu….

Zahvaljujući japanskom doktoru Tatsuu Hiroseu, sačuvan nam je periferni vid, vidimo senke, konture, obrise, reagujemo na svetlost – rekao je Slobodan u jednom intervjuu.

ZA NJEGA NE POSTOJI PREPREKA: Slobodan kontinuiranim radom i zalaganjem ostvaruje zacrtane ciljeve

Pevaš duhovnu muziku, sviraš klavir, komponuješ, programiraš, popravljaš kompjutere, govoriš četiri strana jezika…

– Četiri jezika govorim odlično i sedam onako. Ta četiri su engleski, španski, italijanski i japanski. Ostali su nemački, francuski, starogrčki, latinski, hebrejski, aramejski i portugalski.

Nakon studija u Americi, odlučuješ da upišeš Fakultet političkih nauka u Beogradu. Prvi put su te odbili uz obrazloženje da nemaju uslova za tvoje studiranje. Ipak 2010. upisuješ FPN. Da li je bilo pomaka u pogledu uslova?

– Od 2010. kad sam krenuo da studiram, ima pomaka. Sve zavisi od profesora. Postoje oni koji imaju razumevanja i koji uspevaju da mi nađu literaturu u elektronskom formatu. Ima profesora koji hoće da mi pomognu, ali nemaju literaturu u elektronskom formatu pošto je knjiga stara 20 godina.

Kažeš da je u Americi potpuno druga priča. Pored zemlje koja u potpunosti može da odgovori na tvoje potrebe i gde je sve „na dugme“, ipak si odlučio da se vratiš u Srbiju. Zašto?

– Zato što ja nisam čovek koji beži od problema i izazova. Došao sam da, ako je moguće, nešto uradim za svoju zemlju, da pomognem svojoj zemlji u bilo kom vidu. Pitaju me šta ja time dobijam, koji je moj interes. Zašto bih ja nekome popravio kompjuter ili ga naučio neki jezik? Šta ja time dobijam, šta je moj skriveni cilj? Ljudi, prosto, ne mogu da shvate da ja živim da pomažem čovečanstvu.

Volim da pomažem drugim ljudima i svojoj zemlji. Oni ne mogu da shvate da je to moj glavni smisao života i da za to ne očekujem nikakvu slavu i popularnost. Prosto, kad nekome pomognem, zadovoljan sam samim tim što sam mu pomogao, ne očekujem ništa zauzvrat. Kako će on da reaguje, to je već njegova sloboda i njegova odgovornost.

Neko drugi ti pomaže i neko drugi te zapošljava. Mnogi bi se zapitali kako je moguće da imaš tu energiju da živiš ovde.

 Ako čovek radi za neke svoje ideale i principe, bez bilo kakvog interesa ili koristi, to je onda ono pravo. Mnogi ljudi vole svoju zemlju na Zapadu, zato što imaju dobre uslove za život, stipendije i dobar posao. Normalno da će voleti svoju zemlju. Ali da vidimo da li će neko voleti svoju zemlju, ili da li će da bude prijatelj svome prijatelju ako se taj prijatelj prema njemu ne ponaša onako kako bi možda on očekivao.

Rekao si da si upisao Fakultet političkih nauka zato što misliš da čovek može samo sa politikom da ostvari nešto u Srbiji. Kada bi imao potrebnu moć, šta bi prvo promenio u našoj zemlji?

– Najlakše je kukati i napadati i kriviti druge kako je sve crno i kako ništa ne valja. Ali u tome je razlika između realnog života i bajki. Uvek i u svemu možemo da nađemo obe strane novčića. Prvo što bi trebalo promeniti jeste svest. Ljudi treba da se pokrenu, treba da shvate da je vrlo težak proces da se poboljšaju ekonomija, politika i životni standard. Nemoguće je očekivati da će u roku od godinu dana da se promeni nešto što je manjkalo decenijama, a naši ljudi često imaju taktiku buve — sad ili nikad.

Na rođenju vam je rečeno da za vid tvoje sestre i tebe nema leka, a potom da postoji mogućnost operacije, koja bi koštala 100.000 dolara po oku. Ti si na to rekao da bi taj novac mogao da se investira pametnije. Da li je to strah od potencijalnog upoznavanja sveta na drugi način? Da li nekada razmišljaš kako bi to izgledalo?

– Nije to strah kao strah. Meni to nikada nije falilo. Naravno, bilo bi mi lakše na jedan način. Ali, opet, razmišljam šta bi bilo, kad bi bilo. Da se ovo nikad nije desilo, verovatno bih bio neki prosečan čovek koji bi radio prosečne dosadne stvari, kao i svi drugi. Ja uvek gledam sa one druge, pozitivnije strane. Zadovoljan sam svojim životom kao takvim. Ako ću kao „videći“ biti korisniji ljudskom rodu, onda zašto da ne? Ako to bude najbolje za mene i kad to bude najbolje za mene, to će Gospod da odluči. Ali, ako ću ovakav biti korisniji čovečanstvu, onda nemam ništa protiv. Uvek mora da postoji neki viši cilj. Tako da, vraćanje vida, samo da bih video, nema nikakve poente. Ako bi to doprinelo mom daljem razvoju, mentalnom, intelektualnom ili socijalnom, onda u redu.

Šta zameraš svojoj generaciji?

– Ja se trudim da ne osuđujem druge, jer ko sam ja da nekome nešto zameram? Nemam pravo na to, jer svako ima slobodu da živi onako kako misli da je najbolje. Sve što je materijalno jeste prolazno i, ako se čovek veže i bazira svoj rad na materijalnom, onda je to na čemu se bazira takođe prolazno i nema nekog značaja. Trebalo bi da čovek zasnuje svoja interesovanja i svoj rad na nečemu što će ostati iza njega i od čega će i budući naraštaji imati koristi i nekog smisla.

– Čovek uvek mora da se bori, jer život je borba i ako čovek pozitivno razmišlja uvek može da prebrodi sve nedaće, poteškoće i probleme.

Autor: Redakcija MZR

Вордпрес › Грешка

Постоји критична грешка на вашем веб месту.

Сазнајте више о отклањању грешака Вордпресу.