Ovo je životna priča o siromašnom mačvanskom dečaku koji je želeo da ima svoju kafanu. Želja mu se ispunila, a zatim kreće neverovatna životna priča o kafedžiji kojeg su vlasti iseljavale možda i najviše puta od svih kafedžija na ovim prostorima.

Dušan Stanković držao je kafanu u Klenju sa suprugom Darinkom, koja je iz Sarajeva došla u Mačvu. Njeni roditelji su takođe bili kafedžije. Oni prelaze sa kafanom u Bogatić, gde 1910. godine dobijaju sina Mila, ali uskoro počinje Prvi svetski rat. U ratnom vihoru beže sa detetom u Leskovac gde, otac Dušan umire. Majka Darinka, ostavši sama sa Milom u rukama vraća se u Crnu Baru, kod sestre koja drži svoju kafanu.

Rat se završava i šestogodišnji Mile počinje da čuva stoku bogatih seljaka u selu, kako bi pomogao majci da se prehrane. Očeva smrt i ratne nedaće stvaraju u njemu nagon za opstanak. Bio je vrlo intelegentan i nadaren za matematiku, što uočava njegov učitelj Miodrag Pavlović.

U selo dolaze izbeglice Ličanin Luka i Slovenka Vera, koji nisu imali dece, otvaraju svoju kafanu i uzimaju malog Mila da im u kafani bude „pikolo“, odnosno potrčko. Vremenom on izrasta u lepog i izuzetno vrednog momka. Kafedžija Luka radi bolje zarade preseljava kafanu u Malu Mitrovicu, a njegova supruga Vera dovodi iz Slovenije svoju mlađu sestru Tinu, sa namerom da je uda za Mila. Ali, Mile je imao svoje želje i planove, zahvaljuje se gazdi i gazdarici, ostavlja lepu Tinu sa cvećem u krilu i napušta kafanu. Vraća se iz Mitrovice u Crnu Baru gde u istoj ,,Tadića kući ,, u kojoj je kao dečak bio kafanski potrčko, otvara svoju kafanu.

Konačno, postao je svoj čovek i ženi se sa devojkom iz familije Jurišić. Životna sreća nije mu bila naklonjena. Supruga mu umire pri porođaju i Mile ostaje sam bez žene i deteta. Život je surov, ali, on ide dalje. Kao udovac (1933. godine ) ženi se sa devojkom Vidom Ruvidić, sa kojom dobija sinove Dušana i Đorđa i započinje novi život.

Mile Stanković sa suprugom Vidom i sinovima

Prelazi sa porodicom u Bogatić gde drži kafanu u hotelu „Drina“, ali, počinje Drugi svetski rat i Nemci ga šalju u Šabački logor. Preživljava logorovanje i po povratku u Bogatić, kroz koji je prolazila naša vojska iz Bosne, na puti ka „Sremskom frontu“. Radi u Opštinskoj kafani.

Oko 1948. godine Mile Stanković seli se u Šabac i kao iskusni kafedžija počinje da radi u ondašnjem državnom ugostiteljskom preduzeću „Zelengora“. Radio je kao upravnik u „Zelenom Vencu“, zatim u „Jugoslaviji“, u kojoj je danas Banka INTESA. Radio je i na Bairu u kafani „Evropa“, koja je srušena da bi se izgradio stambeni soliter do današnje Gradske tržnice. Ugostitelj Mile radi a za njime urbanisti ruše zgrade u kojima se nalaze kafane, kao da ga prate. Prelazi Mile u letnju baštu „Drina“, koja postaje eksluzivni objekat za provod i odmor Šapčana.

Bašta Drina

Pored nje je prolazio korzo, odnosno šetalište i bašta je uvek bila puna gostiju. Ali, hoće svi da stanuju u centru Šapca, opet sledi rušenje i posle 1960. godine, na prostoru Letnje bašte zida se velika neugledna stambena zgrada koja se danas nalazi preko puta zgrada Opštinskog suda i Kulturnog centra. Ide Mile dalje, da razradi posao u maloj kafanici preko puta Gradske tržnice, iza današnjeg MUP-a. Tu kafanu na Bairu zvali smo „Ćumez“, jer je bila mala ali se u njoj pripremala izvrsna hrana. Ceo Bair je u nju dolazio da kupuje hranu i u šerpicama smo je nosili kući, a oko tržnice se širio prijatan miris prave domaće kuhinje. Na dodatnu ishranu tu su dolazili i igrači FK „Mačva“ sve dok nije porušena predivna zgrada stare Opštine na centru Šapca i dve prizemne zgrade, gde se nalazila kafana „Ćumez“. Na tom prostoru sagrađena je betonska zgrada „Beogradske banke“ i nešto kasnije „zalepljena“ zgrada „Trijumfa“. U to vreme se ruši centralni deo Karađorđeve ulice i bilo je to uništavanje „Malog Pariza“, a veliko urbanističko krpljenje. Sledeće Milovo radno konačište bilo je u Masarikovoj ulici u maloj zgradi do nekadašnjeg bioskopa „Kasina“. Pre Drugog svetskog rata u toj prizemnoj zgradi kafanu je držao Živko Radić, koji je stanovao u susednom dvorištu sa suprugom Zorkom i ćerkom Radom, a bili su komšije Jelesićima, koji su imali poslastičarnicu do kafane. Napuštenu kafanu Mile sređuje počinje da radi, usluga i jelovnik su odlični kao u prethodnoj kafani „Ćumez“, a roštiljdžija Nišlija nastavlja da pravi svoje specijalitete, čiji se mirisi uvlače i u salu susednog bioskopa „Kasina“. Sećam se, gledali smo kaubojske filmove i mirisali ćevape. I u ovu kafanu dolazili su na ishranu igrači FK „Mačva“. Neki su je zvali „Mačvin restoran“, a bila je to u Šapcu čuvena „Ribica“, po kojoj Mile dobija istoimeni nadimak „Mile Ribica“. Iza kafane nalazila se letnja bašta skrivena od pogleda uličnih prolaznika, koja je imala svoje „specijalne“ goste, boeme i kartaroše. Šabački „urbanisti“ su neumorni, kao da pecaju „Mila Ribicu“. Kafana „Ribica“ i poslastičarnica Jelesića ruše se i na tom mestu se podiže krajnje neugledna stambena zgrada. Ruše je i grade novu zatvorenici i ona se baš „zatvorenički“ i uklopila između dve stare ali lepe zgrade.“Mile Ribica“ sada sa nadimkom pliva dalje Masarikovom ulicom. Radi u kafani u Vukobratovića kući, dve kuće iza zgrade gde je „Abrašević“.

Decenije su mu proletele u radu i stalnim seobama i Mile Stanković poznatiji kao „Mile Ribica“ odlazi u zasluženu penziju, ali ne i u zaborav. Celog veka je služio i cenio druge, doduše cenili su i drugi njega. Milov sin Đoka Stanković ispričao mi je još puno događaja iz života svog oca, koji je celog svog života kupovao lutriju a nikada nije dobio premiju. No i pored toga bio je srećan čovek, a ispunila mu se i dečačka želja, da ima svoju kafanu.

Autor: Dragutin Dragan Petrović

Foto: Privatna arhiva

Вордпрес › Грешка

Постоји критична грешка на вашем веб месту.

Сазнајте више о отклањању грешака Вордпресу.