Osim porodice, prijatelja i saradnika koji su još među živima, znaju li Mačvani ko je zaista bio Milić od Mačve? Dokazano je mnogo puta da ne znaju. Da ne gubimo vreme, jer ni Milić nikad nije bio „zaludan“ krenimo redom…..

Neutvrđenog dana, u razdoblju od 26. do 30. oktobra 1934. godine, na uvratinama Velike njive, u gradini Nakućišta, u ataru mačvanskog sela Belotića rodio se Milić, sin Radovana i Desanke Stanković. U knjigama se zvanično vodi da je rođen uoči Svetog Luke, 30. oktobra 1934. godine. Roditelji, otac Radovan i majka Desanka inače rodom iz Klenja, od Jokića, sem Milića, imali su još sina Radojicu i ćerku Dragu.

Ni sanjali nisu da su postali roditelji malog dečaka koji će kroz svoj životni put zaslužiti epitet najpoznatiji i najznamenitiji Mačvanin 20. veka, a verovatno i najpoznatiji ikada rođeni čovek na teritoriji „Nezavisne kneževine“ Mačve.

Osnovnu školu je Milić učio u Belotiću, kod učitelja Krste Nedića. Školska zgrada je imala samo dve učionice, u kojima su učila sva četiri razreda. U jednom razredu je bilo preko 40 đaka. Već prvog dana u školi, potukao se sa najgorim đakom, nagoveštavajući svoju prgavu prirodu i iskonsku potrebu za pravdom i pravičnošću. Nakon završetka osnovne škole Milić se opredelio za nastavak školovanja u znamenitoj Šabačkoj gimnaziji.

Kad je bio u drugom razredu Gimnazije, za profesora crtanja postavljen je Đorđe Kostić, francuski đak, koji je u Šabac došao iz razrušenog Beograda. Odmah je, u gimnazijskom podrumu, osnovao likovnu sekciju. Imao je poseban dar da zapazi slikarski nadarenu decu. U njegovom ateljeu su se, sem Milića, našli: Vlada Lalicki, Živojin Pavlović, Boško Kućanski, Krsta Aleksić, Miloš Petrović-Vendić, Đorđe Đorđević, Vukan Jovanović…

Članove svog ateljea, profesor Kostić je često vodio u prirodu, u okolinu Šapca — na Dudaru, u Klenačke šume, na Dumaču i na Letnjikovac. Milića i Vladu Lalickog je katkad znao pohvaliti. Isto tako, svoje talentovane učenike je profesor Kostić vodio i u beogradske ateljee poznatih slikara Vase Pomorišca, Petra Palavičinija i Milana Popovića, kao i na značajnije izložbe.

Sa slikarskim priborom, Milić je i sam često odlazio u prirodu, u okolinu Šapca, najčešće na Gašića imanje.

Na kraju svake školske godine, u Gimnaziji je priređivana izložba radova 4—5 najboljih učenika iz Kostićevog ateljea. I danas u Šapcu ima dosta Milićevih slika iz ovog ranog perioda.

Veliku maturu položio je 1953. godine.

Počeo je izlagati još kao gimnazijalac, član Kostićevog ateljea. Godine 1952, izložba je organizovana u gimnazijskoj sali, a sa Milićem su izlagali: Živojin Pavlović (VIII razred), Krsta Aleksić (VI) i Dušan Durmić (VI), potonji gimnazijski profesor. Milić je tada slikao u realističkom maniru. Izlagao je u Gimnaziji i 1953. godine, zajedno sa Krstom Aleksićem, Đorđem Đorđevićem i Vladom Lalickim.

Po završenoj velikoj maturi, roditelji nisu verovali da ga mogu dalje školovati. Pošto otac Radovan nije hteo da uđe u zemljoradničku zadrugu, živeli su tegobno i teško. No, proradio je mačvanski inat, pa su roditelji, upravo zbog nemaštine, odlučili da ga školuju u Beogradu, ali na Vojnoj akademiji. Tu je Milić bio i primljen, ali je, u poslednjem trenutku, uspeo da ubedi roditelje da je arhitektura bolja i izglednija za budućnost. Mladom Miliću koji, sem talenta i dobre volje, nije imao ništa drugo, sada je bilo najvažnije da se dokopa prestonog Beograda. Pored ostalih, na arhitekturi mu je predavao i izvanredni crtač Pivo Karamatijević.

U jesen 1953, počelo je Milićevo dugogodišnje druženje sa Đorđem Kadijevićem, Beograđaninom, koji je stanovao u ulici Proleterskih brigada. U ovoj porodici je uvek bio rado viđen gost. Kao i Milić, i Đorđe je neprestano maštao o slikarstvu.

Naredne, 1954. godine, Milić je položio prijemno ispit na Likovnoj akademiji, za razliku od Kadijevića, koji nije prošao, kako to već u životu biva. Kasnije, kao dobar student, primao je i stipendiju. Studije završava u roku, a od postdiplomskih studija je odustao jer je želeo samo da slika.

Relativno rano je postao poznat i priznat, više u Evropi, nego u Srbiji i Jugoslaviji. Upoznao je značajne i uticajne ljude, pre svega iz oblasti umetnosti i politike (Salvador Dali, El Greko, David Rokfeler, Golda Meir, Moše Dajan…). Rokfeler mu je, 1969. u Ženevi, darovao skupoceni štap, inkrustriran slonovačom, kojim je zamenio običan drveni, koji je do tada nosio, a koji mu je izradio traksler izvesni Milojko iz Petlovače. Slike za otkup tada birala Rokfelerova žena, lepa plava Šveđanka, koja mu je ranije bila sobarica.

Za života je imao preko 500 izložbi, u zemlji i inostranstvu. Samostalno je izlagao u: Beogradu, Šapcu, Belotiću, Kruševcu, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Ženevi, Nišu, Rimu, Prinstonu, Pančevu, Kovinu, Bogatiću, Svetom Stefanu, Novom Sadu, Požarevcu, Pertu, Beču, Herceg Novom, Zlatiboru, Kotoru, Budvi, Somboru, Vrbasu, Kuli, Cirihu, Parizu, Novoj Varoši, Valjevu, Kraljevu, Kragujevcu, Tel Avivu, Gvadalupeu, Bolcanu, Briselu, Antvarpenu, Bernu, Dizeldorfu, Somboru, Skoplju, Ahenu, Bonu, Luksemburgu, Bremenu, Bazelu, Hamburgu, Tesaloniki, Njujorku, Milanu, Londonu, Moskvi… Grupno je izlagao u: Beogradu, Karlovcu, Briselu, Gentagenu, Hamburgu, Požarevcu, Tunisu, Rijeci, Šapcu, Zagrebu, Ljubljani, Njujorku, Detroitu, Čikagu, Moskvi, Berlinu, Brnu, Varšavi, Šćećinu, Pragu, Bratislavi, Čačku, Tuzli, Parizu, Sarajevu, Aleksandriji… U nekim od navedenih gradova i više puta.

Milić pored slike majke Desanke

Njegova platna nalaze se u brojnim privatnim kolekcijama u Evropi, Aziji, Africi i Americi: u Belgiji, Engleskoj, Nemačkoj, Austriji, Kanadi, Švajcarskoj, Francuskoj, Italiji, zemljama bivše Jugoslavije, Grčkoj, Rumuniji, Mađarskoj, Švedskoj, Izraelu, Iranu, SAD (David Rokfeler), Iranu, Rusiji, Indiji, Brazilu, Egiptu, Venecueli, Gvadalupeu, Kuvajtu… kao i u muzejskim zbirkama u Floransi, Vatikanu, Beogradu, Ženevi, Prinstonu, Aleksandriji, Tel Avivu, Skoplju, Sarajevu, Šapcu, Ohridu, Kruševcu, Kragujevcu, Požarevcu, Somboru, Valjevu, Lazarevcu, Nišu, Čačku, Karlovcu, Cetinju, Londonu, Minsku, Kijevu…

Godine 1967, u svom rodnom Belotiću, osnovao je Mačvansku slikarsku i pesničku školu u kojoj je, mahom, okupljao umetnike nadrealističke orijentacije. Bio je idejni vođa brojnih mačvanskih slikara, među kojima spominjemo Dragana Martinovića, dr Slobodana Berića, Radovana Mirazovića, Slobodana Topalovića…

Sagradio je tri oaze umetnosti: Radovan kulu u Belotiću, Kulu na Zlatiboru i Kulu na sedam vetrova, na beogradskoj Zvezdari. Sve one su bile zborna mesta mlađim naraštajima stvaralaca iz raznih oblasti društvenog života.

Radovan kulu u rodnom Belotiću započinje graditi u jesen 1967. godine. To je bila Prva Lajaonica sazidana u svetu. Nju kao ni ostale dve, Milić nije gradio sam. U pomoć su mu dolazili prijatelji poput Milovana Vitezovića, koji je u Belotiću provodio mesece i pomagao mu u zidanju. Veoma prisni bili su mu poznati pesnici Dragiša Penjin, Vasko Popa, ali i Jeremija Grušanović Rema iz Klenja, seljak sa samo osam razreda osnovne škole, koji je proputovao sve kontinente. Istovremeno, u Milićevo vreme u Belotić su navraćali Sofija Loren, Kirk Daglas, Bekim Fehmiu i mnoge druge slavne ličnosti koje su poštovale Milića i divile se njegovom slikarskom umeću.

Rodnu Mačvu je mnogo voleo i rado joj se vraćao. Mnoga dela nastala su upravo za vreme njegovog bitisanja u Belotiću, kod oca Radovana i majke Desanke. Mačvanima je u amanet ostavio mnogo.

Prva fresko-slika koju je darivao svojim zemljacima „Metamorfoza Mačve na Bitvi“, nastala je 1968. na centralnom zidu tadašnjeg hotela „Cer“ u Bogatiću. Prilikom obnove hotela „Cer“, srušeni su svi zidovi osim onog na kome je bila slika „Metamorfoza Mačve na Bitvi“. Milić je tada „osvežio“ svoje delo.

Zid pošte u Bogatiću krasi freska „Srpske pošte na kraju drugog milenijuma“, novi i poslednji poklon znamenitog umetnika rodnom kraju.

Devedesetih godina prošlog veka, predstavljao se kao zastupnik Srpske autohtonističke škole, koja smatra da su Srbi najstariji narod na svetu. Divio se Tesli i verovao u njegovo tajno oružje. Bio je protivnik SANU i predlagao da se nekim akademicima oduzmu doktorske titule.

U okviru književnih opusa, objavio je: tri knjige pesama (Prvo venčanje lepotice ikkletog slikara, Pali sam anđeo, ili, još lutam i Zvezdani četvoropreg) i sedam knjiga proze umetničko-istorijske provenijencije (Sedam traktata o slikarstvu, istoriji i arheologiji, monografija Milić od Mačve, Sorabi, Povjesnica (u tri toma), monografija Karlovačke sanje, Kosovo, prvi prag Srbije i umetničko-istorijska monografija Od Lepenskog vira do Srpske Vedante).

Bio je večiti borac za Kosovo, svetu srpsku zemlju. U vezi Kosova obraćao se američkom Kongresu i izraelskom Knesetu, a u Ženevi je osnovao Komitet za zaštitu kosovskog blaga.

Milić je naslikao 7.500 slika više od 13.000 grafika i na stotine ikona i fresaka.

Preminuo je u Beogradu, 8. decembra 2000 godine, u svojoj 67. godini. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju. Komemorativni skup u Šapcu organizovan je u Biblioteci šabačkoj.

KAKO SU SE MAČVANI ODUŽILI MILIĆU

Milić je bio jedan među prvim ljudima koji su se borili da se u komunističkoj Jugoslaviji ćirilično pismo jednako tretira kao i latinično. Zbog toga je nailazio na mnoge probleme od strane vlasti i organa reda. Ostaće upamćeno za svagda da je u toku jedne noći sve saobraćajne znake u opštini Bogatić, koji su tada bili ispisani latinicom Milić uspeo do zore ispisati u ćirilične. Nakon nekoliko dana traganja policija ga je uhapsila, jer ga je odao „fića“ kojeg je vozio, a neko ga je primetio i tasterisao tadašnjoj miliciji. Srećom po njega, „gotivili“ su ga moćni i cenjeni ljudi, pa su brzo odreagovali da se pusti na slobodu.

Prošlo je preko dvadeset godina od smrti jednog od najvećih naših Slikara, a u rodnoj Mačvi od vlasti, za dve decenije dobio je ulicu, najkraću u Bogatiću, umesto da glavna ulica nosi naziv po najznamenitijem Mačvaninu prošlog veka, čoveku poštovanom širom sveta. Doduše, uradiše mu i bistu koja je toliko skromna da je više koštalo nekoliko ručkova lokalnih funkcionera od biste.

Radovan kula, zdanje koje je Milić toliko voleo i provodio dosta vremena na toj lokaciji, u rodnom Belotiću, danas je u raspadu.

Pogledajte kako izgleda👇👇👇

Nekadašnji hotel „Cer“ u Bogatiću, kasnije hotel „Bogatić“ gde je na nosećem zidu Milić oslikao „Metamorfozu Mačve na Bitvi“ prešao je nakon privatizacije i raspada mlinske industrije „Lala Stanković“ u vlasništvo lokalnog biznismena Mladena Dražića – Čađe, koji se domaćinski ophodio prema ovoj „Mačvanskoj svetinji“. Tako je bilo sve vreme dok Dražić nije odlučio prodati hotel. Novi vlasnik je hotel koji je bio simbol Bogatića zatvorio, a ispred Milićeve „Metamorfoze“ stavio rafove da ovo blago na zidu ne može ni da diše. I tako, uništismo ono što je Milić stvarao i nama u amamet ostavio. U svetu se znamenitosti čuvaju, bez obzira što se vlasnici menjaju, jer ima reda. Mi smo ipak poseban narod, jer novi vlasnici hotela u Bogatiću ovakav luksuz sebi ne bi mogli priuštiti da su u Nemačkoj. Metamorfoza je ipak svetinja.

Oslikan zid nekadašnjeg hotela u Bogatiću

Nije pretenciozno kazati da je pošta u Bogatiću možda i najvrednija pošta u Srbiji zahvaljujući Miliću. Mada, verovatno ni toga ne bi bilo da se bivši upravnik pošte, danas penzioner Zoran Ostojić Mačak nije „trudio“ oko Milića i družio se sa njim.

Da su lokalne vlasti, a do sada ih je promenjeno vazda, imali vidike, pa da u saradnji sa porodicom Milića Stankovića otvore muzej našeg najvećeg slikara i najznamenitijeg Mačvanina prošlog veka korist bi imali svi. Ovako, naš veliki Milić sada negde u Carstvu nebeskom posmatra sve nas i citira Batu Stojkovića rečenicom „A mene ako se sete, sete….“. Oprostiće on nama, jer je zaista veliki čovek bio.

Možda bi naši funkcioneri, kad budu išli u neku službenu posetu pošaj Minhena trebali da svrate u mali austrijski gradić Pehlarn i pogledaju kako to mesto živi od turista koji dođu da vide muzej čuvenog Oskara Kokoške.

Verujmo da nije sve umrlo i da ima nade da naš Milić bude veliki u svom kraju koliko je i u celom svetu.

Autor: Redakcija MZR

1 KOMENTAR

  1. Супер текст.

    Може ли да се организује да се фреска из поште и из хотела Цер фотографише. Ево зовите Дареца, он има фотографску радњу на центру (сад држи и књижару) да фотографише то и од тога направи постер, а постери се продају… Мислим да ће он то урадити као Џек и без надокнаде.

Вордпрес › Грешка

Постоји критична грешка на вашем веб месту.

Сазнајте више о отклањању грешака Вордпресу.