U prvu deceniju 21. veka Srbija je ušla kao gotovo anonimna teniska zemlja. Iz nje je izašla sa deset grend slem titula, sa Dejvis kupom, sa dve teniserke, Anom Ivanović i Jelenom Janković, koje su gledale svet sa prvog mesta VTA liste. A Novak Đoković je u toj deceniji tek pripremao svoju najbolju igru

Ako bi neki stranac pitao koji je najznačajniji pronalazak Srba u 21. veku, ne bi bilo pogrešno odgovoriti mu „tenis“. Nemoguće je prebrojati građane Srbije koji su u ovom stoleću za samo nekoliko godina prešli strm uspon od pitanja „je l’ to ono što se igra reketom“ do sposobnosti da ekspertski obrazlože prednosti napada top-spin forhendom na jednoručni bekhend (pogotovo ako se igra na šljaci). Pomama može da bude predmet šale, ali ne zlonamerne, jer nije nimalo neobična. Кolektivnih sportskih zanosa nema bez velikih uspeha, a srpski tenis nije ih imao mnogo pre 2000. Navijali su Srbi – u obličju Jugoslovena – za Hrvata Nikolu Pilića u finalu Rolan Garosa 1973, radovali se osvojenom Rolan Garosu Slovenke Mime Jaušovec 1977, i svakako slavili Slobodana Bobu Živojinovića i njegov trofej u dublu na Ju-Es openu 1986, ali mimo toga nije bilo mnogo materijala za masna slova na sportskim stranama novina.
Nismo zaboravili Moniku Seleš, ali priča o njoj je posebna. „Mala Mo“ je osvojila neverovatnih osam grend slem trofeja pre nego što je napunila dvadesetu, između 1990. i 1992, i bila je na pravom putu da postane najtrofejnija teniserka svih vremena, smatra legendarna Martina Navratilova. Bajku je 1993. prekinuo pomahnitali Nemac – da mu ime ne pominjemo – koji je Selešovu na turniru u Hamburgu ubo nožem u leđa. Hteo je da njegova sunarodnica, slavna Štefi Graf, kojom je bio opsednut, ponovo postane broj jedan. Štefi Graf za to nije bila kriva, naravno, ali taj poremećeni tip je – opet po Navratilovoj – promenio smer istoriji tenisa, i Monika Seleš je posle dvogodišnje pauze uzela samo još jedan grend slem, u Melburnu 1996. Po ljubav Srba prema tenisu, međutim, verovatno je gore bilo to što je Seleš 1994. postala američka državljanka. „Mala Mo“ je u trenu i masovno proglašena nacionalnim izdajnikom, što je pogotovo gadno u svetlu činjenice da je pre 1994. po svetu dobijala pretnje – zato što je predstavljala Jugoslaviju.
Opšte srpsko interesovanje za „beli sport“ prekinuto je skupa sa Monikinom karijerom, ali njeni rezultati, i danas zapanjujući, podstakli su generaciju igrača koja će u 21. veku tu strast vratiti umnogostručenu. Početak stoleća bio je i početak profesionalnih karijera Novaka Đokovića, Ane Ivanović, Jelene Janković, Janka Tipsarevića, Viktora Troickog, ali pre nego što je ta družina postala „spremna za štampu“, još je jedna devojka podsetila dobre građane da se teniskim lopticama mogu igrati i deca, a ne samo psi.
Niko nije stupio pod reflektore teniskog sveta dramatičnije od Jelene Dokić. Jedva 16 godina stara, i 129. na ATP listi, na Vimbldonu 1999. počistila je sa terena prvoplasiranu Martinu Hingis 6-2, 6-0. Nikada tako nisko rangiran igrač nije pobedio prvog nosioca na grend slem turniru. Dokić je na tom Vimbldonu dogurala do četvrtfinala, i do 2003. polako igrački rasla. Na Vimbldonu 2000. bila je polufinalistkinja, a na Olimpijskim igrama u Sidneju u borbi za bronzu izašla je na crtu nikom drugom do Moniki Seleš. Taj njihov meč valja upamtiti već i zbog zastava pod kojima su nastupale – Amerikanka Monika Seleš pobedila je Australijanku Jelenu Dokić. Porodica Dokić je izbegla iz Osijeka, nakratko se smestila u Somboru, a potom na duže u Sidneju, ali Jelenini uspesi su posle oktobra 2000. privukli pažnju sveže domaće vlasti.
„Teniserka Jelena Dokić, koja već godina živi u Australiji, od juče je državljanka SR Jugoslavije. Savezni ministar unutrašnjih poslova Zoran Živković izjavio je da je politika Demokratske opozicije Srbije i nove savezne vlade stvaranje uslova da se ljudi vraćaju u SRJ i izrazio nadu da će povratak Jelene Dokić u Jugoslaviju inicirati povratak na desetine hiljada ljudi koji su iz raznih razloga proteklih godina napustili SRJ”, pisala je 18. decembra 2000. Politika prenoseći Betu.
Ta se politika raspala brzo, a malo sporije se urušila i karijera Jelene Dokić. Ostalo joj je da osvoji nekoliko turnira, da je Jugoslovenski olimpijski komitet proglasi najboljom sportistkinjom 2001. i da u kolekciju doda niz ozbiljnih skalpova. Nije malo, nikako, ali sve je bilo gotovo do 2003. O svemu što se sa tom tragičnom junakinjom događalo kasnije, i srpski i svetski mediji izveštavali su tako detaljno da nema potrebe ponavljati, a 2004. je ionako prikladno mesto da počnemo priču o družini koja je tenis definitivno pretvorila u „nacionalni sport“.
I da joj dodamo još jednog člana. Nenad Zimonjić bio je profesionalac od 1995, ali u njega nije bilo upereno mnogo svetskih foto-aparata, a onda je 2004. eksplodirao na Otvorenom prvenstvu Australije. Zimonjić i Ruskinja Elena Bovina u žrebu mešovitog dubla nisu bili čak ni nosioci, ali to se nije videlo u finalu protiv Martine Navratilove i Indijca Leandera Pejsa – 6:1, 7:6, i Srbija se radovala prvom Grend slemu posle Monike Seleš. Na istom turniru 19-godišnja Jelena Janković je prvi put pobedila protivnicu iz „top deset“, Elenu Dementijevu, a u maju je u Budimpešti podigla i prvi VTA trofej. Ana Ivanović i Novak Đoković, dve-tri godine mlađi od Jelene Janković, deo 2004. još su igrali kao juniori, ali nisu propustili da podignu bradu i pred najjačima. Đoković je prvi put nastupio na ATP turniru, u Umagu, a Ivanović je na VTA turniru u Cirihu ozbiljno namučila već čuvenu Venus Vilijams, i u oba seta propustila nekoliko prilika da je dokrajči, ne obazirući se previše na to što je starija sestra Vilijams u ormaru već imala četiri solo grend slem titule.

U takvoj formi prvi VTA trofej bio je pitanje trenutka, i Ana ga je ugrabila početkom 2005, u Кanberi. Nastavila je potom da udara recke protiv zvučnih imena – Кuznjecova, Petrova, Zvonareva, sve iz „top deset“ – a najvažniji nastup njene 2005. godine bio je Rolan Garos. Iako se tek drugi put u karijeri zatekla na grend slem turniru, zaustavili su je tek u četvrtfinalu. Dlanom o dlan, i godinu je završila kao 16. na VTA listi. Blizu je bila i Jelena Janković, 22. na svetu krajem 2005, nakon nekoliko VTA finala i polufinala. Novak Đoković je pak prvi put kročio na grend slem terene, nastupivši u Melburnu. Izgubio je u prvom kolu od čoveka koji će taj Australijan open koju sedmicu kasnije i osvojiti, Marata Safina, ali simboličnog značaja turniru nije nedostajalo. Taj AO je u narednih devet godina bio poslednji grend slem u čijem finalu nije bilo ni Rodžera Federera, ni Rafaela Nadala, ni Đokovića.

Priredila redakcija NIN-a

Вордпрес › Грешка

Постоји критична грешка на вашем веб месту.

Сазнајте више о отклањању грешака Вордпресу.