Pre tri godine, Dragana Mijatović iz Glogovca, posadila je 10 ari rena, sa namerom da ga prodaje u korenu. Sve je promenila korona, a ako bi se moglo reći da je i ona imala neke dobre strane, onda ih je baš Dragana doživela. Ren u korenu nikom nije trebao, a kako bi bar neku korist izvukla iz posla u koji je uložila, napravila je gotov proizvod – ren u tegli.

Za njen ren se po Mačvi brzo pročulo, pa će veliki broj domaćinstava prazničnu trpezu upotpuniti upravo Draganinim ručno spremanim renom.
Poznate su Mačvanke po svojim kulinarskim umećima, ali se retko istim hvale. Skromnost je njihova vrlina, a poseduje je i Dragana Mijatović, koja nam je zahvalna na pažnji koju smo posvetili onome što ona radi. Kao da ni sama nije svesna koliko je nesvakidašnja pojava da jedna žena samostalno krene u neki posao u današnje vreme. Deo zahvalnosti duguje i nepovoljnoj epidemiološkoj situaciji, koja je čitav svet prodrmala, a neke kockice slučano stavila baš na svoje mesto. Pre jedanaest godina se doselila na imanje u Glogovcu, koje je nasledila od pokojne bake, a do tada je živela u susednoj Crnoj Bari, gde se udala. Radila je i u lokalnoj prodavnci kao trgovac, a novi posao joj pruža mogućnost da bude „svoj gazda“.
„Imamo poljoprivredno gazdinstvo, ali ne proizvodimo ništa veliko, čisto za svoje potrebe. U dogovoru sa jednom ženom smo posadili ren, s namerom da joj ga u korenu prodajemo, ali su svi planovi pali u vodu kada se tržište poremetilo. Ren nikom nije trebao, a kada sam shvatila da će sve ono što sam radila propasti, rešila sam da spasem šta se spasti da. Palo mi je na pamet da bih mogla da ren spremim za upotrebu, pakujem u tegle i tako prodajem“, počinje priču Dragana, koja je ovaj posao u početku vrlo naivno shvatala, dok nisu počele da pristižu prve veće porudžbine.
„Sad kad bih vratila vreme u nazad, nikad ga ne bih prodavala u korenu. Jeste da mi je sada malo napornije i imam više posla, ali sam shvatla da ja uživam u da ovo radim“, sa osmehom na licu priča ona.


Sve što joj je potrebno je oštro rende, jer njen proizvod je 100% ručne izrade, verhunskog kvaliteta, bez konzervanasa i bilo čega štetnog po zdravlje. Zato je njena roba uvek sveža i nikada je nema na lageru, već isključivo radi po porudžbini.
„Jedino od sastojaka što se pakuje u tegli jeste rendani koren rena, so, voda i sirće. Ja to sve po sopstvenom ukusu, a izgleda da se ljudima baš tako dopada. Nemam recept, sve u nekoj žurbi radim, pa nikad ne zabeležim tačnu srazmeru sastojaka, ali uvek probam i pravim kao za sebe. Zato su ljudi i zadovoljni“, kaže Dragana.
Raduju je velike količine, ali ne samo zbog zarade, već i zbog toga što joj u pomoć uvek priteknu dragi ljudi, komšinice, pa je ovo ujedno i kvalitetno provedeno vreme, druženje koje je neprocenjivo. Zbog ljutog rena padne red suza, red osmeha, red priče o aktuelnim temama i vreme brzo prođe. Dok se okrenu, posao gotov, a usput se i kafa popila.
„Imam tu sreću da ne moram da plaćam radnice, jer su mi tu komšinice na koje mogu da računam. Uvek priteknem u pomoć kad one nešto rade, tako da im uzvratim na taj način, ali bitno je da se posao završi“, hvali Dragana svoje prijatelje i porodicu.
Sinovi, šesnaestogodišnji Mihailo i desetogodišnji Petar pomažu kad god treba, a Dragana ne propušta priliku ni da pohvali supruga Zorana, koji često upotrebi mušku snagu kad treba rendati veće količine. On je električar, pa radi širom Mačve i tako joj pravi marketing. Možda baš zahvaljujući njemu ima veliki broj mušterija širom mačvanskih sela, a Draganin ren se prodaje čak i u susednoj Republici Srpskoj. Srpski ren probali su i Nemci, pa iako ne znaju o čemu se radi nisu ostali imuni na ukus srpskog rena.
Naglašavajući da je veoma zadovoljna, pominje da joj se desi da samo za jedan događaj proda i do 40 tegli. Pred praznike, kao sad pred Novu godinu i Božić, uvek na društvenim mrežama podseti stalne mušterije da poruče željene količine na vreme, kako bi ih ispoštovala, jer garantuje za svežinu i kvalitet robe.
Dok je u Mačvi prava retkost gajiti kulture koje rastu pod zemljom, jer se najviše vrednuje ono što raste u visinu, gospođa Mijatović kaže da je zasad rena veoma zahvalan. Kad izvadi koren iz zemlje, zasadi novu turu, a jedinu obavezu ima da 3-4 puta godišnje okopa zemlju oko rena. Najteži deo posla joj je, kaže ona, rendanje, jer svaku teglu oplače. Ali, to, uostalom, govori o kvalitetu rena, koji mora biti ljut da bi bio dobar. Sve je dobro, kaže u šali, a i ukućani se slažu, dok ona nije ljuta.

Projekat sufinansiran iz budžeta opštine Bogatić. Stavovi izneti u podržanom medijskom sadržaju nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

Autor: Redakcija MZR

Вордпрес › Грешка

Постоји критична грешка на вашем веб месту.

Сазнајте више о отклањању грешака Вордпресу.