Vilma Rudolf je bila sportista odavde do večnosti. Borila se sa svim nedaćama koje čoveka mogu da zadese i – stigla do zvezda!


Vilma Rudolf rođena je 1940. kao 20. dete u siromašnoj porodici Afroamerikanaca u Tenesiju. Odmah po rođenju obolela je od dečje paralize, pa je detinjstvo provela u kolicima. Usput je dobila šarlah, pa i zapaljenje pluća. Često je bila gladna.

Lekari su naučili majku i sestre kako da joj masiraju mišiće nogu po sat-dva dnevno. Sestre su se smenjivale i bila je “na tretmanu“ po pola dana. I tako godinama…

Čudo od deteta

Odjednom je prohodala kada joj je bilo 12 godina i lekari nisu uspeli da objasne kako se to dogodilo. Jedino što su ponudili kao odgovor bila je Vilmina neviđena želja za životom i volja da se bavi sportom čik i onda kada su svi mislili da je to nemoguće.

Nokaut za Kasijusa Kleja

Vilma je harizmom osvajala sve, pa i tada mladog Kasijusa Kleja, budućeg legendarnog boksera Muhameda Alija.

Mediji su kasnije pisali da joj se prilično nasrtljivo udvarao. Jednom prilikom pozvao ju je in a večeru, ali je doživeo veliko razočaranje kada ga je mlada lepotica – odbila!

Bokser je kasnije pričao da mu je to bio najteži nokaut u životu.

Plivanje je bilo nova terapija, a kada je dovoljno ojačala, Vilma je izabrala košarku. Bila je vitka, visoka, i treneri su videli u njoj talentovano dete.

Pored toga, Vilma je rešila da proba i atletiku, ali na prvoj trci koju je trčala bila je poslednja. I u sledećih devet školskih trka uvek je bila na začelju. A onda se desio preokret!

Jednog dana, kada je Vilma imala 15 godina, prišao joj je nepoznati američki trener u sprintu i rekao joj da pogrešno koristi svoje duge noge. Da mora da opusti mišiće i pruži korak. Usredsređena, srećna i vesela tinejdžerka odlazi na treninge i već 1956. sa 16 godina u štafeti osvaja olimpijsku bronzu u Melburnu.

Sirotinja pritiska neverovatnu brojnu porodicu. Za matursko veče osvajačica medalje pozajmljuje haljinu kako bi mogla da ide. Nakon toga Vilma upisuje Univezitet u Tenesiju koji će i završiti, kao jedino dete od njih 22 u porodici Rudolf.

Trka za istoriju

https://youtube.com/watch?v=FPVdpJZJi-o%3Fwmode%3Dopaque%26enablejsapi%3D1

Sve to vreme, Vilma se pored učenja aktivno bavi sportom i obara američke juniorske rekorde. Na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. od nje su očekivali makar jednu medalju. Osvaja je tri i to sve zlatne – na 100 metara (gde obara svetski rekord), na 200 metara i u štafeti. Tada je postala prva žena koja je trčala 100 metara za 11 sekundi.

Televizijsko praćenje ove Olimpijade Vilmu je pretvorilo u globalnu zvezdu. Izabrana je za najbolju sportiskinju sveta 1960. a novine biraju „crnu gazelu“ i za najlepšu devojku među sportistima na planeti.

U sledeće tri godine uvek je osvajala zlatnu medalju i tako postala inspiracija mnogim devojčicama širom sveta da se okrenu sportu.

Aktivistkinja

FOTO: WIKIPEDIA/NATIONAAL ARCHIEF

Vilma je svojom harizmom menjala istoriju SAD, opterećenu rasnom netrpeljivošću. Uključila se u borbu za prava Afroamerikanaca i u tom svojstvu bila je i u Beloj kući gde ju je primio predsednik SAD Džon Kenedi.

– Vilma Rudolf je učinila više za prava crnaca od mnogih propovednika i revolucionara. Ono što su drugi hteli da postignu preteći pobunama i oružjem, ona je postigla neodoljivim šarmom autentične Amerikanke – rekao je Kenedi jednom prilikom o njoj.

Vilma se oprobala i kao govornik. U njenom rodnom Tenesiju slušalo ju je 40 hiljada ljudi dok je pričala o ljudskim pravima.

Ipak, popularnost koja ju je pratila imala je i svoju mračnu stranu.

Vilma je jednom sama izjavila da je mediji i državnici pritiskaju toliko da ponekad nema vremena za treninge. Iako je i dalje pobeđivala, osećala je da to više nije ono što je raduje.

Povukla se 1962. kada joj je bilo samo 22 godine.

Mirni dani…

Nakon završetka profesionalne karijere Vilma Rudolf postala je učiteljica i atletski trener. Dva puta se udavala, ali brakovi nisu potrajali. Živela je kao samohrana majka četvoro dece.

Opuštena, bila je ponovo vesela i živela je bez pritiska javnosti koja je na nju vremenom zaboravila.

– Volim porodicu, a ne naslovne strane – izjavila je jednom prilikom.

Kraj je stigao prerano. Žena koja je u detinjstvu pobedila neke od najstrašnijih bolesti, na kraju je izgubila samo jednu trku – onu za sopstveni život. Preminula je sa 54 godina od tumora na mozgu.

Njen sanduk je obmotan olimpijskom zastavom položen u zemlju.

Autor teksta: Dobrica Jovičić, profesor istorije

Вордпрес › Грешка

Постоји критична грешка на вашем веб месту.

Сазнајте више о отклањању грешака Вордпресу.